Homolje pred izborom…
Da bi se razumelo šta se zaista dešava i koji sve problemi postoje, neophodno je ukazati na ključne činjenice koje karakterišu ove prostore, prirodno, ekonomski i demografski. Treba sagledati i genezu dešavanja: šta je prethodilo sadašnjem stanju i koje su posledice svih tih procesa.
Homoljske planine nalaze se u istočnoj Srbiji, između Velike i Male Morave na zapadu i Dunava na severu, ograničene slivovima reka Mlave, Peka i Zviške reke. Pripadaju širem području Karpato-balkanskih planina. Sa juga se postepeno nadovezuju na Beljanicu i Gornjačke planine, a na severu prelaze u plodne ravnice Braničeva.
Planine imaju izrazito brdsko-planinski reljef sa brojnim kosama, zaravnima i duboko usečenim rečnim dolinama. Visine se kreću od oko 300 metara do preko 900 metara nadmorske visine. Područje je ispresecano pećinama, vrtačama i kraškim oblicima.
Prirodne i društvene vrednosti
Posle Drugog svetskog rata ovaj kraj nije zahvatila industrijalizacija, ali je zato bio izložen intenzivnoj seči šuma. U to vreme, tokom velike zime u Beogradu, ogrevno drvo je masovno dovoženo upravo iz Homoljskih šuma. U kojoj meri je to bilo značajno, pokazuje činjenica da je tadašnja vlast čak podigla i spomenik u čast Homoljskih šuma.
Homolje je oduvek posmatrano, pre svega, kao resursni centar i decenijama se iz ovih krajeva izvlači kamen i drvo, tako da danas starih šuma u tom području više gotovo da nema i trajno je promenjen pejzaž. Međutim, osim kvalitetnih šuma, ovaj kraj je oduvek bio prepoznatljiv i po poljoprivredi. Ističe se po proizvodnji sira i meda, ali i po stočarstvu, jer jagnjetina iz ovog područja ubraja se među najbolje u Srbiji, rame uz rame sa pirotskom. Posebnu vrednost predstavlja med koji nosi oznaku geografskog porekla, što svedoči o njegovom kvalitetu, autentičnosti i povezanosti sa tradicijom i prirodom ovih predela.
Kada je reč o kulturi, region je često predstavljan kao zavičaj vlaške kulture. Iako mnogi veruju da u ovim krajevima živi pretežno vlaško stanovništvo, stvarnost je raznolikija, sa prožimanjem više različitih kulturnih uticaja i identiteta. Upravo ta raznolikost predstavlja jednu od najvećih vrednosti Homolja. Međutim, iza kulturnog bogatstva kriju se i složeni i slojeviti problemi, od kojih je najkritičniji demografski. Kontinuirani gubitak stanovništva doveo je do toga da su velike teritorije potpuno nenaseljene, dok u mestima gde ljudi još uvek žive preovlađuje izrazito nepovoljna starosna struktura. Mladi su uglavnom napustili ove krajeve u potrazi za boljim uslovima života u većim gradovima i zapadnoj Evropi.
Razlozi su brojni: neperspektiva, nedostatak razvojnih mogućnosti, ali i činjenica da je zaposlenje najčešće moguće obezbediti isključivo preko političkih veza, što destimuliše bilo kakav razvoj ovog kraja i doprinosi besperpektivnosti.
– Prirodne vrednosti –
Na Homolju je proglašeno više zaštićenih prirodnih dobara: Mlava (spomenik prirode), Homoljska potajnica (geohidrološki spomenik prirode), Busovata (strogi rezervat prirode), Vodopadi Veliki Buk i Buk, klisura Osaničke reke. U postupku zaštite je i Gornjačka klisura.
Jedina, uslovno rečeno, „pozitivna strana“ nenaseljenosti ovog kraja jeste to što su predeli dugo bili ekološki očuvani. Većina potoka i rečica u ovom kraju izuzetno je čista, a u njima opstaju strogo zaštićene vrste koje predstavljaju bioindikator stabilnih i kvalitetnih ekoloških uslova. Vode su visokog stepena čistoće i, uz minimalnu preradu, mogu se koristiti i za piće.
Na širem području predviđenom za izgradnju rudnika zabeleženo je oko 140 vrsta ptica, od kojih su gotovo sve strogo zaštićene ili zaštićene. Pored ornitofaune, ovo područje naseljavaju i druge značajne vrste, poput risa i više vrsta slepih miševa. U kanjonu Crne reke nalaze se dve vrste šišmiša koje su uvrštene na Crvenu listu ugroženih vrsta, što potvrđuje izuzetnu vrednost i osetljivost ovog ekosistema.
Sve ovo i mnogo toga drugog se nalazi u Studiji o biološkoj raznovrsnosti ovog kraja, koju je izradio Institut za biološka istraživanja „Siniša Stanković“ iz Beograda. Iako je ona rađena za potrebe investitora kompanije „Dandi“ i samim tim postoji sumnja u to da je urađena u potpunosti valjano, i u skladu sa najvišim naučnim standardima, čak i u takvoj formi dovoljno jasno pokazuje da na ovom prostoru postoji izuzetno bogata flora i fauna.
Rudarenje pod maskom „razvoja“
Još u rimsko doba ovde su rudarili Kelti, a smatra se da su narodi koji su živeli na ovom području predstavljali mešavinu Tribala i Kelta. Na to ukazuju i brojna arheološka nalazišta, pa i tribalska i keltska groblja pronađena u širem području Homolja. Kelti su bili poznati kao vešti rudari i metalurzi. Postoje i praistorijski dokazi rudarske aktivnosti: na svega deset kilometara od Petrovca otkrivena je drevna topionica koju su koristili stanovnici tog doba. U blizini Majdanpeka nalazi se i najstariji poznati rudnik na Balkanu, Rudna glava. Međutim, ti rudnici bili su ograničenog obima i imali su relativno mali uticaj na životnu sredinu, naročito u poređenju sa savremenim, intenzivnom eksploatacijom.
U novije, industrijsko doba, rudarstvo nije u značajnoj meri zahvatilo Homolje, osim manjeg rudnika u mestu Lipe. Moderni problemi sa rudarenjem u Srbiji počinju nakon pada režima Slobodana Miloševića, kada su strane rudarske kompanije masovno ušle na domaći teren. U tom periodu iz Bora su nestali arhivski diskovi i geološke mape, a pretpostavlja se da su ti podaci „nekako“ dospeli u ruke stranih kompanija koje su ih kasnije koristile za identifikaciju potencijalnih ležišta.
Osvrt na zakonsku regulativu pokazuje da je od 2003. godine Zakon o rudarstvu prolazio kroz brojne izmene i dopune, sve do 2015. godine, kada je u potpunosti redefinisan u pravcu koji u značajnoj meri odgovara interesima investitora. Takve izmene, nažalost, donele su smanjenje stepena zaštite javnog interesa i marginalizaciju uloge lokalnih zajednica u procesima odlučivanja. Tako stvoren pravni okvir favorizuje eksploataciju, a ne održivost.
Danas u Srbiji postoji oko 200 aktivnih rudarskih licenci, od čega se oko 20% nalazi u području Majdanpeka, dok istočna Srbija ima jednu od najvećih koncentracija rudarskih kompanija u svetu, što taj prostor čini podložnim izuzetno visokim ekološkim i socijalnim rizicima.
– ZiĐin (Zijin Mining Group) –
Godine 2018. rudnici u Majdanpeku i Boru zvanično su bankrotirali, nakon više neuspelih pokušaja države da, uz pomoć „strateških partnera“, stabilizuje proizvodnju i finansije. Svi ti pokušaji propali su u kratkom roku, a rešenje je pronađeno u angažovanju kineske kompanije „ZiĐin“, kojoj je praktično prodat, odnosno ustupljen, čitav borsko-majdanpečki rudarski basen za oko 350 miliona evra.
Prodatom imovinom nisu obuhvaćeni samo rudnici, već i šire infrastrukturne celine: Kučevo, Majdanpek, Borsko jezero, kao i pašnjaci, turistički objekti i zemljište sa stambenim objektima radnika koji su nekada bili zaposleni u rudnicima.
Najveći problem u radu kompanije „ZiĐin“ predstavlja činjenica da je, bez jasne kontrole i transparentnosti, proizvodnja povećana četiri do pet puta, što je dovelo do naglog porasta zagađenja vazduha, vode i zemljišta. Istovremeno, usled nedostatka domaće radne snage, u Srbiju je dovedeno više od 25.000 radnika iz Kine, a spekuliše se da će u narednim godinama pristizati i dodatna radna snaga iz drugih zemalja Azije i Afrike, što otvara i niz socijalnih i bezbednosnih pitanja.
– Dandi (Dundee Precious Metals) –
Na području Homolja Kompanija „Dandi“ je dobila licencu za istraživanje, za koju je, prema dostupnim podacima, interesovanje pokazala i kompanija Rio Tinto. Već skoro dve decenije ova kompanija deluje na terenu i do sada je izvršila više od 2.000 bušotina, što je već prouzrokovalo ozbiljne ekološke posledice poput degradacije šuma, zagađenja vodotokova i bunara koje lokalno stanovništvo koristi za piće i poljoprivredu. Istražne aktivnosti dovele su do ugrožavanja dva rečna sliva, Peka i Mlave, što ima dalekosežne posledice po hidrološku stabilnost regiona.
Sama kompanija u svojim planskim dokumentima ne krije da će aktivnosti direktno uticati na vodotoke. Prema planovima, kod otvorenog kopa reka Jagnjilo bila bi uzurpirana u dužini od oko 3 km, dok bi u slučaju podzemnog kopa neposredno bila ugrožena Crna reka, jedno od najčistijih i ekološki najvrednijih vodenih područja Homolja.
Cena eksploatacije: izgubljeni predeli i ugrožena budućnost
Poslednjih godina dolazi do nagle eksploatacije prirodnih resursa, kamena, drveta, izgradnje vetroparkova i putne infrastrukture. Do skoro, u ovom području gotovo da nije bilo takvih aktivnosti, a danas različite kompanije deluju paralelno, u sinergiji, i svi eksploatišu.
Model rada je gotovo identičan: najpre se seku šume, zatim se grade pristupni putevi, potom slede miniranja ili bušenja. Iako se u zvaničnim planskim dokumentima ističe da je strategija razvoja ovog kraja eko i etno turizam, kao i organska poljoprivreda, što je u skladu i sa zvaničnim narativom, realnost je potpuno drugačija i u prvi plan stavljena je eksploatacija reka, ruda, vetra. Planovi za eko-turizam i održivi razvoj uglavnom postoje samo na papiru i koriste se više kao sredstvo političke kampanje za dobijanje glasova, nego kao stvarna strategija.
Poljoprivredni proizvodi ovog područja nisu u potpunosti lišeni prisustva polutanata teških metala, što je posledica blizine industrijskih centara u Majdanpeku i Boru. U prošlosti su koncentracije ovih zagađujućih materija bile niže, delimično zahvaljujući gustim šumama koje su imale ulogu prirodnog filtera. Međutim, pojačana seča šuma dovela je do povećanog taloženja polutanata u zemljištu.
Kao moguća posledica, u Žagubici je primetan porast broja kancerogenih oboljenja. Iako uzročno-posledična veza još uvek nije naučno potvrđena, sumnja se da upravo degradacija životne sredine i zagađenje mogu biti jedan od glavnih faktora.
Ukoliko se nastavi ovakav trend, ovaj deo teritorije biće praktično izgubljen. Uslovi za život postaće nepodnošljivi, a demografska struktura stanovništva će se još pogoršati. Procenjuje se da će u narednih 15 do 20 godina biti iscrpljena sva poznata ležišta rudnih bogatstava, nakon čega će lokalno stanovništvo ostati bez ikakve ekonomske alternative. Ogromne površine otvorenih kopova i degradiranih predela onemogućiće razvoj bilo koje druge privredne grane, što znači da će region ostati bez realne perspektive za oporavak.
Jedan od primera nepostojanja sistemske kontrole je i kada je hidroelektrana puštena u rad, vrlo brzo se dogodilo upravo ono na šta su stručnjaci upozoravali. Prvo je uklonjena celokupna vegetacija radi formiranja akumulacije, a nakon njenog punjenja pojavila se cijanobakterija. Ispuštanjem i čišćenjem akumulacije dolazi do učestalih pomora ribe u reci Mlavi. Iako su obavešteni inspektori, oni nisu konstatovali suštinske probleme, već su ukazali na sporedne stvari poput “stepenica za prilaz ili zaštitne ograde”. Čak su i promenu boje vode objasnili kao posledicu vegetacije i refleksije svetlosti, umesto da je povežu sa pravim uzrokom.
To sve pokazuje da na ovom prostoru gotovo da ne postoji institucionalna zaštita, niti funkcioniše ikakva efikasna kontrola na terenu. Upravo zato postoje Rendžeri istočne Srbije, kao odgovor građana na prazninu koju ostavljaju nadležne službe koje bi trebalo da brinu o zaštiti prirode, a u praksi ne obavljaju svoju ulogu. Pridružite nam se.
